30 Septembra, 2020 4:17 AM
Zovko Mobility

Tragovi u vremenu: Ljudske kosti govore o životu

UN u programu za ljudska naseljenja predviđa da će uskoro homo sapiens biti većinom urbane vrste: 60% ljudi živjet će u gradovima do 2030. Više od 10 milenijuma adaptacije promijenilo je naše živote od slobode do metropolite. Ipak, u evolucijskom smislu to je zasljepljujuće brza promjena staništa, i da bi razumjeli šta to znači za našu budućnost moramo se okrenuti ka arheologiji i historiji.

Akumulacija ljudi u gustim naseljima – gradovima – ima ogromne i često fatalne posljedice. Problemi pristupu resursima, prenosnih bolesti i zagađenja prate nas za petama, nas i nađ urbani eksperiment. Upravo ti problemi, stari hiljadama godina, kažu da se moramo bolje snaći ako mislimo opstati kao vrsta.

Lobanja 1 – Nasilje

Postoje neupitni arheološki dokazi koji otkrivaju kako ljudi mogu biti strašni. “Mirna” neolitska i poljoprivredna zajednica na tlu današnje Austrije i Njemačke pokazuje masovne grobnice, mučenja i masakriranja. To su bile žrtve svijeta bez gradova. Na lubanji sa slike jasno se vidi nasilje, udarac u glavu bio je smrtonosan.

Lubanja ove žene, od prije 10 hiljada godina – 5 hiljada godina prije pojave prvih gradova, je slomljena i udubljena ne od vremena, već od zlonamjernosti. Njena cijela zajednica je izbrisana nasilnim masakrom na Nataturku, u blizini obale jezera Turkana u Keniji. S obzirom na našu dugu historiju nasilja, iznenađujuće je što nije pronađeno više lubanja sa smrtonosnim udarcima iz vremena prije gradova.

Doista, nedavni rad objavljen u naučnom časopisu Nature kao tezu stavlja da se pojava gradova u Americi i Evropi pojavila da bi se smanjilo smrtonosno nasilje. To se može objasniti kroz društvenu regulaciju nasilja. Gradovi su možda kodificirali načine ubijanja, prisiljavajući ljude na suradnju, potiskujući neke od naših najnasilnijih instikata kako bi se održala hijerarhijska struktura koja dopušta da toliko ljudi živi zajedno.

Lobanja 2 – Bolesti

Druga lobanja ima urbanu priču – sumorni lik mlade žene sahranjene u Crossbones groblju u Londonu, rezervisanom za siromašne i slobodne žene ili prostitutke. Lobanja ima sve odlike sifilisa.

Zaraženo mekano tkivo nosa i usta je izjedeno, a kroz kosti lobanje protkana je infekcija koja dokazuje da je zaražena žena bila u trećoj fazi sifilisa – bakterija je proizvela ogromne lezije i čireve po tijelu i ušla u kosti.

Sifilis je urbana bolest i ne znači da ne može zaraziti ljude van grada – promiskuitet ne poznaje granice grada. A potrebno je mnogo ljudskom „miješanja“ i kretanja kako bi se stvorila epidemija koja je poznata u modernoj Europi. Razlog da je više od polovine medicinskih reklama iz 18. stoljeća, pohranjenih u Wellcome biblioteci, o liječenju sifilisa ne pokazuje samo promiskuitet ljudi, već i umreženost gradova.

Prve moderne gradove prepoznajemo po trgovini, razmjeni dobara, kretanju ljudi. Tražeći bogatstvo, istražujući svijet i nove krajeve, države koje se takmiče za dobra i veće bogatstvo donose i sifilis. Sifilis je stigao u Europu putem “džepova” istraživača i širio se putevima kojim ide vojska i urbana srca srednjovjekovnog svijeta.

Lobanja 3 – Posao

Danas se možemo požaliti na ukočeni vrat i pogrbljenost pored ekrana, gradovi Industrijske revolucije bili su fatalna mjesta za život. Središte proizvodnje i poduzetništva – industrijski grad poznat je po neljubaznosti prema radnicima, pogotovo kada se ističe potrošni rad. Radnici u ranom modernom Londonu suočeni su sa smrtnosnim uvijetima rada da bi pokrenuli i održali točkove trgovine i industrije

Jedan od najšokantnijih primjera dolazi iz fosforne fabrike. Fosfor je otrovan, a i gori dobro, a radnik je u 19. stoljeću bio skoro pa uronjen u fosfor. Radnik je stalno izložen raznim plinovima fosfora koji se apsorbira u meko tkivo usta, a odatle se otrov širi na kosti što uzrokuje uništenje čeljusti i to se i vidi na slici.

Rad je očito bio opasan, a industrijalizacija osigurava da će biti još radnika, kada izgube tog. Sve dok radnici nisu odlučili da je dosta izrabljivanja.

Annie Besant je napisala članak u 1888. godini, optužujući vlasnike Bryanta i Maya za ropstvo, zbog strašnih uvijeta rada i uništavanja radnika (pretežno žena i siromašnih). Vlasnici tvornice su uzvratili otpuštanjem, a to je dovelo do štrajka žena u hali Westminister. Do 1910. parlament je zabranio upotrebu bijelog fosfora.

Lobanja 4 – Blistava budućnost?

Priča o čovjeku u gradu je dio adaptacije. Izmišljanjem urbanog života mi smo u suštini sebi dali alate da zadovoljimo vlastite izazove. Skrivena u svakoj od lubanja je nota optimizma.

Dok nas nasilje i dalje proganja, fatalni obrazac racije i masakra koji je bio rasprostranjen u prošlosti sada se događa ondje gdje urbani gradovi nisu opstali. Bolesti koje su uništile prošlost tretiraju se vještinom i znanjem stručnjaka i institucija koje gradovi podržavaju.

Posljednja lubanja pokazuje nadu za urbanu budućnost. 1832. društveni teoretičar Jeremy Bentham je preminuo, a svoje tijelo je ostavio za seciranje i eventualno držanje u ormaru Koledža u Londonu – glava mu je mumificirana kao “auto-ikona”.

Bentham je bio dio vala filozofa i reformatora koji su zamislili da je bolji svijet usmjeren prema „najvećoj sreći najvećeg broja koji mjere dobro i loše“. London, najprometnija metropola u zapadnom svijetu dala je osobe za reforme – naslijeđe tih reformi može se vidjeti u institucijama koje koriste grad za inovacije, razmišljanje i rješavanje problematike grada. Bentham lobanja je dokaz da je na snazi urbani život – podsjetnik da je grad motor suvremenog problema koji trebamo iskoristiti da bi se spasili.

rijec.ba/federalna.ba/theguardian.com

RH Saloni Živinice