10 Decembar, 2019 8:49 PM
Zovko Mobility

Tako je hodao, pisao i govorio Zuko Džumhur

Od smrti velikana Zulfikara Zuke Džumhura navršile su se tri decenije. Jedan od naših najvećih intelektualaca, pisaca, putopisaca, slikara, scenarista, karikaturista, televizijskih i filmskih stvaralaca napustio je ovaj svijet 27. novembra 1989. godine u Herceg-Novom. Umro je u hotelu „Plaža“.

Dva dana poslije, prema vlastitoj želji, sahranjen je u rodnom Konjicu. Obilježavanje 30. godišnjice smrti ovog velikog umjetnika bila je prilika za njegove Konjičane da kroz različite kulturne sadržaje evociraju uspomene na lik i djelo svog najpoznatijeg sugrađanina.

Mnogi će kazati da je Zuko bio svjetski čovjek, a opet tako blizak običnim ljudima, s kojima se rado družio. Na samo njemu svojstven način govorio je o životu, ljudima, kulturama i običajima iz cijelog svijeta kroz seriju emisija „Hodoljublja“, ali i kroz svoje karikature i objavljene knjige.

Karikature nije na vrijeme poslao

Rođen je 24. septembra 1920. godine u uglednoj ulemanskoj porodici u Konjicu, a neposredno nakon rođenja njegova porodica seli u Beograd, gdje je Zuko završio osnovnu i nižu gimnaziju, a 1939. godine višu gimnaziju u Sarajevu. Likovnu akademiju, u klasi Petra Dobrovića, završio je u Beogradu.

Prve crteže objavio je u „Narodnoj armiji“ 1947. godine, a svoje karikature i ilustracije objavljivao je i u „Ježu“, „Borbi“, „Vjetrenjači“, „Politici“, „Oslobođenju“ i NIN-u. Uradio je više od 10.000 karikatura, a dio njih godinama je vrijedno prikupljao Zukin sugrađanin i prijatelj, poznati kolekcionar Safet Hebibović.

Kako bi i drugi imali priliku da ih vide, Hebibović je 507 karikatura, među kojima je i 30 neobjavljenih, poklonio Zavičajnom muzeju Konjic.

– Sjećam se da mi je prilikom jedne posjete Konjicu, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, Zuko u „Motelu“ Konjic pokazao dio karikatura koje je, kako mi je tada kazao, pripremio za „Politiku“, ali kako ih nije na vrijeme poslao, ostale su kod njega. Posudio mi je da ih kopiram, nakon čega sam mu originale vratio – prisjetio se Hebibović.

Andrić mu pisao predgovor

Ovaj strastveni kolekcionar godinama je prikupljao Zukine karikature koje su objavljivane u printanim medijima, ali i sve drugo što je bilo u vezi s likom i djelom Zuke Džumhura. Stare fotografije, razglednice, tekstove, Zukine izreke, sve je to Hebibović ukoričio u tri knjige. Sretan je, kaže, što je poznavao takvog umjetnika.

– Volio je društvo i nikada nije birao je li neko bogat ili siromašan. Družio se sa svima. Teško je riječima opisati Zuku, njega je trebalo, jednostavno, doživjeti – kazao je Hebibović.

  • ” style=”box-sizing: border-box; position: relative; min-height: 1px; padding-right: 15px; padding-left: 15px; float: left; width: 832.859px;”>Rodna kuća Zuke Džumhura čuva bogat fundus velikog umjetnika  - Avaz, Dnevni avaz, avaz.ba

    Rodna kuća Zuke Džumhura čuva bogat fundus velikog umjetnikaFoto: (Avaz)

Zuko je volio Konjic, dodaje, i u svoj rodni grad je rado dolazio.

– Čini mi se da se najviše o Zuki priča baš u Konjicu, puno manje u Sarajevu i Beogradu. Treba što više govoriti o njemu, tako da se i ja, svih ovih godina, trudim sačuvati ga od zaborava. Već sam počeo pripremati izložbu koja će biti održana naredne godine povodom 100. godišnjice rođenja Zuke Džumhura – kazao je Hebibović.

Živ duh i bogato srce, ključne su riječi Džumhurovog umjetničkog svijeta, zabilježio je Ivo Andrić. Malo je poznato da je Džumhur bio jedini pisac kojem je ovaj nobelovac napisao predgovor i to za knjigu „Nekrolog jednoj čaršiji“. Jer, u pravilu, Andrić, nikome nije pisao predgovore.

Mišo Marić za „Avaz“: Ogromna je čast poznavati ga, još veća družiti se sa Zukom

Volio je Džumhur i Mostar. O ovom gradu u epizodi TV serije „Hodoljublje“ kaže da „na rijeci živi i živjet će, cvjetati i ljepotati oko Neretve“.

Prijateljevao je sa mnogima i akšamlučio, među kojima i s legendarnim Mišom Marićem. On je povodom Džumhurove godišnjice smrti iz Londona, u kojem živi, za „Avaz“ poslao, kako je to naveo, preinačen kraj zapisa o Zuki iz knjige „Dnevnik jednog apatrida“.

– …Od rodne Gornje mahale u Konjicu 24. septembra 1920. Zuko je pretabanao do 27. novembra 1989. Kad je u hercegnovskom hotelu „Plaža“ uzeo suprugu za ruku pa jednakim saburom kao da odlazi na hodoljublje rekao:

– Odoh ti ja, Vezira!

I otišao u besmrtnike. Dva dana kasnije na dženazi u Konjicu ga ispratih, poklonih sa zahvalnošću za lijepe godine druženja u Mostaru, u kojem je, s prekidima za preče poslove, boravio od 1962. Prije par jeseni ponovo bijah u Konjicu. Tamo je, kao na početku, uz majku Vasviju i babu Abduselama. Dan bijaše sunčan, Neretva modro-zelena, Gornja mahala se uveliko popela uzbrdo, a vrhovi Prenja do Sunca… Poslije hodočastih u rodnu kuću koja je muzej. Ogrnuh njegov džemper. Ne pamtim kad mi je nešto tako ugrijalo dušu k’o taj džemper od šetland vune koji su načeli moljci… Bila je ogromna čast poznavati, još veća družiti se sa Zukom. A veća od svih: biti Zulfikar Zuko Džumhur, hodoljubnik u besmrtnike…

Zukino stvaralaštvo

Zuko Džumhur je postao poznat kao pisac scenarija i voditelj emisije „Hodoljublja“. Uz „Nekrolog jednoj čaršiji“, poznate su njegove knjige „Pisma iz Azije“, „Hodoljublja“, „Putovanje bijelom lađom“, „Pisma iz Afrike i Evrope“…

Napisao je scenarije za više kratkih i tri za igrane filmove, te je uradio 35 scenografija za pozorište.

– Nisam ni nesavremen, ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat – kazao je jednom prilikom Džumhur.

RH Saloni Živinice