24 Juni, 2018 6:01 PM
Zovko Mobility

Zbog djece odustajem od smrti

Sirijke u izbjegličkom kampu Shuheda, u blizini granice sa Turskom, nastoje svojoj djeci koja su ostala bez oca, ali i domovine pružiti koliko toliko siguran krov nad glavom.

U izbjegličkom kampu u Atmeu, u sirijskom Idlibu, smješteno je više od 150 djece i njihovih majki.

Veliki dio porodica u kampu izgubile su nadu da su živi očevi i muževi, koje su priveli pripadnici režima sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, a o kojima već nekoliko godina ne znaju ništa.
Uslovi u šatorima koje su podijelili volonteri humanitarnih organizacija su daleko od idealnih, ali pojedini prizori pokazuju da se život uprkos svemu nastavlja.

U kampu se nalazi i objekat od četiri sobe, kojeg stanovnici kampa nazivaju školom, a ispred nje je i manje igralište.

Merjem Sellum (32), majka Alija, Omera i Sidre uzrasta sedam, osam i deset godina, već šest godina živi u kampu. Njen suprug je prije šest godina uhapšen u Hami i od tad mu se gubi svaki trag.

”Odveli su ga s područja Kalet Madik, u Hami. Ali ne znam gdje je preminuo. Radio je u Damasku, kasnije je napustio i otvorio pekaru. Čim mu je istekao ugovor, uhapsili su ga. Vojska je ušla u naše naselje. Uhapsili su većinom mlade ljude. Odveli su mog supruga i njegovog brata. Od tada ne znam ništa o njemu, mislimo da je mrtav”, pojasnila je Sellum.

– ”Razmišljam i o smrti, ali se sjetim djece, pa odustanem” –

Dodala je kako su ona i djeca, nakon što su joj uhapsili supruga, izbjegli u selo u Idlibu. Tu su ostali dva mjeseca, a zbog stalnih napada pripadnika Assadovog režima, odlučili su utočište potražiti u kampu Shuheda.

”Roditelji i brat su mi u obližnjem kampu. Nemoguće je da živimo zajedno jer su šatori mali, ali ih posjećujem svake sedmice”, kazala je.

Upitana zašto su došli baš u Idlib, zar nije bilo nekog sigurnijeg mjesta, Sellum je rekla kako je to sigurno područje jer je u blizini granice sa Turskom, zbog čega nema čestih napada.

”Ne možemo se vratiti u svoje selo. Ono je sada pod kontrolom režima“, izjavila je Sellum.

Sellum je rekla kako je život težak za mladu samohranu majku troje djece.

“Teško živimo. Potrebe djece su veće. Žele bicikle, telefone, a ja im to ne mogu uzeti. U lošoj smo i psihičkoj situaciji. Svaki period donosi nešto novo. Ponekad me obuzme tuga, ponekad beznađe, a ponekad depresija. Djeca su mi jedino što me izvlači iz depresije. Razmišljam o smrti, ali se sjetim djece pa odustanem”, kazala je.

Sellum je dodala kako su joj djeca podrška.

”Kada plačem, brinu se. Pitaju zašto plačem? Kada sam bolesna, oni obavljaju kućanske poslove”, rekla je.

– ”Ponekad se ne mogu sjetiti lika mog supruga” –

Prema njenim riječima, žive mirno u kampu.

”Tokom dana više volim ostati sama, ne idem nikuda. Djeci pomažem oko učenja. Pokušavam da od njih sakrijem umor. Ustanem, dvoje djece pošaljem u školu, a u podne treće. Dođu mi i komšinice pa se požalimo jedna drugoj”, rekla je.

Kazala je kako često razmišlja o suprugu kada je depresivna.

”Ponekad mu se ne mogu sjetiti lika. Gledam u fotografije, one su jedino što sam mogla ponijeti. Nastojim da ih djeci ne pokazujem, ali ona sama uzmu“, rekla je Sellum.

Majka je dodala kako imaju problem i sa nestašicom hrane, te da djeci meso na sto može staviti samo jednom mjesečno i da ne može obezbijediti sve ono što traže.

Omer (10) je ekipi Anadolu Agency (AA) pokazao album sa fotografijama o kojem je govorila njegova majka.

”Kad ih gledam, niša ne osjećam. Nikoga se ne mogu sjetiti, vidim samo majku”, rekao je.

Njegov mlađi brat Ali (8) kazao je kako kada gleda fotografije nastoji zamisliti oca. Rekao je kako idu u školu, a nakon nastave igra se s bratom, sestrom i prijateljima. Dodao je kako želi biti policajac kad odraste.

”Moj otac i amdiža su u zatvoru, ne znamo ništa o njima“, dodao je uz riječi da se nada kako će se njegov otac jednog dana vratiti.

federalna.ba/AA

RH Saloni Živinice