24 Oktobar, 2017 1:19 AM
Zovko Mobility

Područje vječitih etničkih sukoba: Jedino se BiH ne može raspasti

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li su sadašnje granice na zapadnom Balkanu definitivne ili su mogućna nova prekrajanja. Sagovornici su bili dva profesora Fakulteta političkih nauka – Dejan Jović iz Zagreba i Nerzuk Ćurak iz Sarajeva.

Bilo je riječi o tome kako se stvaraju predstave o Balkanu kao području vječitih etničkih sukoba, da li iko politički uticajan u Evropi i Americi stoji iza ideja o promjeni granica, da li je nespremnost Evropske unije da se pozabavi krizama na zapadnom Balkanu dovela do toga da se traže alternativna rješenja, zašto Milorad Dodik jedini od zapadnobalkanskih lidera otvoreno govori o prekrajanju granica i stvaranju novih država na prostoru bivše Jugoslavije, zašto je Bosna i Hercegovina jedina zemlja u Evropi koja ima međunarodnu garanciju za svoj opstanak, kako se prave unutrašnje granice u zapadnobalkanskim državama, zašto se granice na Balkanu ne mogu mijenjati dogovorom, kao i o tome da li bi pokušaj promjene granica izazvao novi rat.

Omer Karabeg: Posljednjih mjeseci, poslije dugogodišnjeg zatišja, ponovo su oživjele priče o mogućem prekrajanju granica na zapadnom Balkanu. Seriju je otvorio britanski analitičar Timoti Les, koji je u uglednom američkom časopisu Foreign Affairs objavio tekst u kome se zalaže da Zapad prekine sa politikom podržavanja multietničkih država na Balkanu i formira veliku Srbiju, veliku Hrvatsku i veliku Albaniju. Potom su se oglasili američki kongresmen Dejna Rorabaher i bivši britanski ambasador u Jugoslaviji Ajvor Roberts koji su se založili da Srbija i Kosovo razmijene teritorije – sjever Kosova za Preševsku dolinu – a ovih dana je i britanski Gardijan objavio tekst u kome se govori da su granice na zapadnom Balkanu ponovo pod znakom pitanja. Zašto su opet u opticaju scenariji za koje smo mislili da su otišli u arhivu istorije?

Nerzuk Ćurak: Pojava takvih narativa ne sluti na dobro. Upravo zbog toga ne volim priče o prekrajanju granica, jer čim ih uvedete u javni prostor – o njima počne da se govori bez obzira što se mnogi takvim scenarijima snažno suprotstavljaju. Nisam siguran koliko su teorijski odgovori dovoljni da se zaustave skrivene namjere. Očigledno moramo računati na to da neko želi da nanovo dijeli karte na Balkanu. Ovih dana sam pročitao prilično sumornu izjavu Miroslava Lajčaka koji je bio visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Lajčak kaže da je situacija na zapadnom Balkanu loša i da su tri zemlje u teškoj političkoj situaciji, a dvije pred raspadom. Na koje dvije zemlje je mislio možemo samo pretpostaviti. Ta izjava je prilično neodgovorna i očito na neki način korespondira sa novim narativima. Ali ja bih mogao postaviti pitanje – zašto se takve ideje pojavljuju izvan granica Balkana i zašto su balkanske zemlje predestinirane da se o njima razgovara kao o zemljama u kojima mora doći do promjene granica, kada i druge zemlje Evrope, pa čak i zrele zapadnoevropske demokratske države, imaju slične probleme i nikome ne pada na um da govori o prekrajanju njihovih granica.

Dejan Jović: Trebalo bi vidjeti odakle dolaze te ideje. Za sada, koliko mi se čini, nemamo nikoga politički utjecajnog u zapadnoj Evropi ko bi zagovarao takvu politiku. To je ipak još uvijek pokušaj pojedinaca koji razmišljaju o alternativama postojećem stanju. Činjenica je da se zapadni Balkan nalazi u krizi i da je današnja situacija lošija nego prije deset godina. Čak bih rekao da možda od 2000. godine nismo bili u takvoj situaciji punoj neizvjesnosti.

Pojavljuju se autoritarne vođe koji odbijaju prihvatiti rezultate izbora ili čine sve da onemoguće opoziciju. Obnavlja se nacionalistička, antiliberalna retorika. Ako prihvatimo da su naše zemlje ili većina njih u priličnoj političkoj krizi, onda je logično pitanje – ima li alternative, trebamo li nešto promijeniti da bismo izašli iz te krize. Mislim da je jedan od problema evropske politike prema zapadnom Balkanu upravo u tome što je Brisel dugo tvrdio da nema alternative – da postoji samo jedan put naprijed, a to je put prema Evropskoj uniji. Danas se čini da je budućnost Evropske unije prilično neizvjesna, posebno nakon Brexita i krize sa kojom se EU suočava. Pojavu ovih scenarija pripisao bih prije svega želji za formuliranjem alternativa i otvaranjem radikalnih pitanja. Ne bih je pripisivao političkim tendencijama, jer ne vidim niti jednu zemlju, niti jednog ozbiljnog evropskog političara koji se time bavi. Mislim da sve to treba gledati u kontekstu krize liberalizma i obnove nacionalizma u cijeloj Evropi.

Ukleti Balkan

Omer Karabeg: Oni koji se zalažu za crtanje novih granica kažu da to treba uraditi dogovorom, dakle mirnim putem. Međutim, granice su se na Balkanu uvijek crtale u ratu. I u jugoslovenskim ratovima devedestih granice su postavljene tamo dokle su stigle vojske.

Nerzuk Ćurak: Ma kakvo mijenjanje granica dogovorom! Rekao bih da je neodgovorno uopće i polemizirati sa idejama koje govore da je na zapadnom Balkanu moguće dogovorom uspostaviti nove granice. Uostalom, zašto bismo to radili? Ne postoji nikakva racionalna argumentacija koja bi opravdala izvlačenje tog pitanja u javnu sferu. Ponovno potenciram pitanje – zašto se smatra da je dozvoljeno govoriti o promjeni granica na Balkanu, dok to isto ne važi za druga područja u svijetu. Smatrati da u Bosni i Hercegovini i Makedoniji – zemljama čija se podjela spominje u nekim scenarijima – neće postojati relevantna sila koja bi se suprotstavila eventualnom dogovoru etnonacionalnih elita o promjeni granica, zaista je naivno. Uvijek postoje ljudi, politike, ideologije i pokreti koji shvataju svoju zemlju kao političko-geografsku datost, kao teritoriju koja u potpunosti pripada svim građanima. Koliko su ti scenaruiji neozbiljni vidi se i po tome što se teze o novim granicama baziraju na onome što se dešavalo u posljednjih dvadeset godina. A šta ćemo za stotinama godina istorije koja je tome prethodila? Sjedinjene Američke Države su uvijek favorilizirale multietnički koncept Bosne i Hercegovine, ali ne kao mehanički zbir eniteta, kako je to zadato Dejtonskim ugovorom, nego kao zbiljsku multietničnost koja je za Vašington suština ove zemlje.

Omer Karabeg: Gospodin Ćurak je postavio pitanje zašto se smatra da je dozvoljeno govoriti o promjenama granica na Balkanu, dok to isto ne važi za druga područja. Gospodine Joviću, kako biste vi odgovorili na to pitanje?

Dejan Jović: Balkan je jedna vrsta iznimke u evropskim okolnostima. Godina 1989. značila je ujedinjenje i integraciju u evropskim okvirima, značila je šansu za iskorak prema punom suverenitetu nacija i demokratizaciji evropskih društava. Za razliku od toga demokracija je na Balkanu, nažalost, dovela do rata. Pojavili su se populistički lideri koji nisu pali sa Marsa nego su bili demokratski izabrani. Zbog toga je danas Balkan ipak posebno područje.

Evropska unija je pričala, a i danas priča, da će se proširiti na zapadni Balkan, ali meni se čini da ta priča gubi snagu. Koliko god gospođa Mogerini govorila da nešto treba poduzeti, Brisel neće uraditi ono što bi jedino pomoglo, a to je da gotovo sutra da ponudu svim zemljama zapadnog Balkana da odmah uđu u Evropsku uniju. Umjesto toga oni postavljaju sve nove i nove kriterije i ohrabruju autoritarne lidere u čitavom nizu balkanskih zemalja.

Ohrabruju makedonskog lidera Gruevskog koga je austrijski ministar Kurc direktno pohvalio, zatim Vučića u Srbiji i političke vođe u BiH. Gledano iz balkanske perspektive raspad Jugoslavije za mnoge je došao potpuno iznenada. Devedesetih godina gotovo niko od nas nije mogao ni pomisliti da će, recimo, između Hrvatske i Bosne i Hercegovine postojati granica. Ja sam rođen na granici između Hrvatske i Slovenije. Prve 22 godine mog života tamo nije bilo apsolutno nikakve granice, a sada je tamo granica sa bodljikavom žicom, iako su obje zemlje članice Evropske unije. Imamo paradoksalnu situaciju. U trenutku kada je cijela Evropa u okviru šengenskog prostora bez granica i kada od Ljubljane do Helsinkija možete ići kolima a da vas niko ne zaustavi, svako ljeto morate satima čekati na granici između dvije članice Evropske unije – Slovenije i Hrvatske. I niko ne razumije zbog čega je ta granica sve tvrđa. To su realna pitanja za koja nisam siguran da postoji jednoznačan odgovor. Ukratko, to bi po mom mišljenju bili razlozi zašto je Balkan još uvijek drukčiji i zašto je na Balkanu moguće ono što u drugim dijelovima Evrope – nije.

Početak pakla

Nerzuk Ćurak: Balkan ima nesreću, neku negativnu ontologiju da je sav orijentalistički privid koji su o njemu stvorili evropski putopisci i novinari zadobio snagu suštine i onda su se na osnovu tog privida, koji je postao bit, kreirale politike prema Balkanu. Treba se samo sjetiti kakve su mračne rečenice napisane o našim krajevima. Sjećam se engleskog novinara Sajmona Vinčestera koji je napisao “da bi svako ko bi na prostoru Balkana boravio malo duže sigurno evoluirao u nešto što se u priličnoj mjeri – na dobro ili na loše – razlikuje od onoga što podrazumijevamo pod ljudskom normom”. Sjetite se samo kako se govorilo, dok je trajao rat na prostoru bivše Jugoslavije, da bi slanje američkih vojnika proizvelo novi Vijetnam i da bi ih izginulo na desetine hiljada, a znamo da je za svega tri dana vojne intervencije nasilje ovdje zaustavljeno i da međunarodne snage nisu imale žrtava. Balkan nije različit od drugih regija, a stalno nas uvjeravaju da ovdašnje nacije nemaju ništa slično, da se nikada nije živjelo zajedno, da je naš način života bio lažan. Ne treba pristati na ideju da je promjena međunarodno priznatih granica početak raja. Upravo je obrnuto – to je početak pakla.

Gade mi se proizvođači nasilja, ljudi koji realizirajući svoje partikularne ideje proizvode nasilje kojeg su oni sami pošteđeni. Kolega Jović je potpuno u pravu u svojoj ocjeni o Evropskoj uniji koja zaista ne zna da li je pošla ili došla kada je u pitanju Bosna i Hercegovina. Rekao bih još nešto. Mi smo do sada bili zarobljenici mišljenja da – dokle god u BiH postoji Ured visokog predstavnika i Ured specijalnog predstavnika EU – Bosna i Hercegovina ne može postati članica Evropske unije. Mislim da to više ne važi i da zbog promijenjenog geopolitičkog konteksta njihovo prisusutvo nije prepreka za ulazak BiH u EU već snažna podrška nastojanjima da se ova država liberalizira i konstituira kao zbiljska politička zajednica.

Ima li mirnog razlaza?

Omer Karabeg: Gospodine Joviću, mislite li i vi da bi početak promjene granica bio početak pakla, odnosno rata?

Dejan Jović: To je, nažalost, naše negativno iskustvo. Teško mi je zamisliti bilo kakav dogovor oko granica. Recimo, Slovenija i Hrvatska imaju neriješenu granicu u Piranskom zaljevu i ja uopće ne vidim mogućnost dogovora, iako je to jedna mala stvar koja nije bila regulirana u Jugoslaviji. Nije se odredilo dokle je čije more, jer ono je bilo zajedničko. Jugoslavenski proces dezintegracije trajao je 18 godina – od 1990. do 2008. godine. Zadnje je bilo Kosovo koje je promijenilo status samoproglašavanjem vlastite nezavisnosti.

Doduše, bilo je i primjera mirnog razlaza, recimo između ondašnje Jugoslavije i Makedonije, a kasnije i između Srbije i Crne Gore. Nisu svi naši raspadi bili nasilni, ali ja ne mogu zamisliti da bi se mogao postići sporazum oko nekog novog aranžmana.

Inače, u principu ne bih imao ništa protiv razlaza, ako bi to bilo urađeno na miran način, ali ne vjerujem da je to moguće. Mi sami otežavamo situaciju, stvaramo unutarnje granice tamo gdje ih formalno nema, gdje one nisu iscrtane niti međunarodno priznate, a stvaramo ih i u identitetskom prostoru. Pogledajte, recimo, šta radimo sa jezikom. Mi govorimo jednim jezikom, kojeg zovemo na različite načine, a u životu se susrećemo sa paradoksalnim situacijama. Recimo, dođete na bankomat da uzmete pare, a on vas pita kojim od tri jezika govorite – bosanskim, srpskim ili hrvatskim. To stvara identitetsku granicu među ljudima tamo gdje ona uopće nije potrebna.

Pogledajte šta je Hrvatska postigla čvrstim granicama prema susjedima. Postigla je to da su Dubrovnik i Cavtat, koji su od glavnog dijela Hrvatske odvojeni Bosnom i Hercegovinom, postali teško dostupni u ljetnim mjesecima. Morate čekati nekoliko sati da pređete granicu između Hrvatske i BiH, pa onda nakon četrdeset kilometara opet čekate da pređete granicu između BiH i Hrvatake. Ta tvrda granica predstavlja strahovit problem, a mi ništa ne činimo da stvorimo naš šengenski prostor u kome granice neće biti sve tvrđe i ograđene bodljikavom žicom kao hrvatsko-slovenačka. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, ja bih bio ohrabren kada bi u toj zemlji postojala evidentna volja da se stvori politička zajednica, čak i u smislu nekog bosanskog identiteta, ali danas imamo paradoksalnu situaciju da čak i Bošnjaci, koji nemaju rezervnu domovinu za razliku od Hrvata i Srba, govore da im je problem da se izjašnjavaju kao Bosanci. Ne čini se ništa na integraciji već se postavljaju unutrašnje granice koje su potpuno nepotrebne i štetne i za Bosni i Hercegovinu, i za Makedoniju, i za Crnu Goru, a ja bih rekao takođe i za Srbiju.

Nerzuk Ćurak: Samo jedna mala intervencija. Kada je u pitanju mirni proces sticanja nezavisnosti Makedonije i Crne Gore, to ipak moramo posmatrati uvjetno. Uvjeren sam da bi to bilo poništeno, kada bi došlo do nekog novog sukoba zbog promjene granica. Naime, razlaz između ondašnje Jugoslavije i Makedonije, kao i razlaz izmedju Srbije i Crne Gore bio je miran zbog tadašnjih geopolitčkih okolnosti, ali bi se u novom kontekstu to vrlo lako moglo poništiti.

Mala batina

Omer Karabeg: Zanimljivo je da od svih lidera zapadnog Balkana jedino Milorad Dodik otvoreno govori o prekrajanju granica i stvaranju novih država. On je u januaru ove godine u intervjuu jednom srpskom listu iznio ideju o stvaranju velike Srbije koja bi se sastojala od sadašnje Srbije, Republike Srpske, sjevera Kosova i Crne Gore.

Nerzuk Ćurak: Prvo što želim da kažem je da je Dodik, kada su mu Sjedinjene Američke Države uvele najbenignije sankcije, odmah izgubio političku snagu. Zašto ovo govorim? Zato što to pokazuje da međunarodna zajednica može puno pomoći kada zbiljski to želi. Dovoljna je bila jedna mala batina, pa da neko ko je sa stanovišta lokalne politike najjači čovjek – odjednom postane vrlo mekan.

S druge strane, Dodik je proizvodeći retoriku o kojoj vi govorite stvorio uvjete da mu nema uzmaka, jer je uveden u stratešku igru koju ovdje vodi Rusija. Balkan ima problem koji ja nazivam prokletstvom nepripadanja. Propustili smo voz kada je snažni trijumf liberalne demokracije stvorio uvjete da Balkan postane dio zapadnog svijeta, a sada se geopolitički kontekst promijenio. U igru su ušli novi akteri, prije svega Turska i Rusija, pa smo svjedoci pokušaja da Balkan postane neka vrsta dvorišta za realizaciju interesa Rusije i Turske.

U takvoj situaciji gospodin Dodik se – htio, ne htio – pojavljuje kao istureni igrač ruske balkanske geopolitike koja je od mnogih bila podcijenjena. Podsjetio bih da je još Nikolaj Danilevski, veliki ruski panslavenski mislilac iz druge polovine 19. vijeka, u svojoj znamenitoj knjizi “Rusija i Evropa“ napisao: “Evropa nam nije neprijateljska slučajno već suštinski. Samo onda kada je u neprijateljstvu sa samom sobom ona za nas može biti bezopasna“. Rekao bih da je Rusija procijenila da je današnja Evropa, koja je sve više u neprijateljstvu sama sa sobom, postala bezopasna na Balkanu. Moskva je pronašla svoje igrače koji iz svojih sebičnih interesa proizvode haos u ovoj regiji koja objektivno pripada moralnom univerzumu zapadne civilizacije.

Upravo je to razlog zašto gospodin Dodik šalje poruke koje puno više prijaju ušima Moskve nego Vašingtona i Brisela.

Međunarodni ugovor garantuje opstanak BiH

Dejan Jović: Mislim da je to što gospodin Dodik govori suštinski dio njegovog političkog programa i pretpostavljam da on time pokušava pridobiti značajan broj glasača u Republici Srpskoj. Pitanje je, međutim, je li je uopće moguće to što on predlaže. Ja mislim da nikakav raspad Bosne i Hercegovine nije moguć sve dok postoji sadašnji politički poredak u Evropi, odnosno dok su Evropska unija, a naročito Sjedinjene Američke Države, hegemoni politike u Evropi, a to još uvijek jesu iako sa oslabljenom moći. Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih evropskih zemalja, možda jedina, koja ima međunarodne garancije za svoj opstanak.

Dejtonski sporazum je međunarodna garancija za opstanak Bosne i Hercegovine i njen raspad bio bi poraz američke politke na Balkanu i u Evropi. Naravno da bi Sjedinjene Američke Države preživjele takav poraz, ali ako je predsjednik Tramp doista odlučio da Ameriku ponovno učini velikom, on ni na koji način neće htjeti ugroziti ono što ima i što kontrolira. A ono što u potpunosti kontrolira je, između ostalog, i poredak koji je uspostavljen Dejtonskim sporazumom i koji podrazumijeva postojanje Bosne i Hercegovine i garanciju za njen opstanak. Pitanje je – a što ako se raspadne međunarodni poredak? Očekivanje da će se to dogoditi glavni je razlog zbog kojeg Dodik tako priča i zbog kojeg se pojavljuju alternativni scenariji o Makedoniji i Kosovu, kao i podjele u Crnoj Gori oko NATO saveza.

Kada pukne međunarodni poredak, kao što je to bilo 1989. godine sa krajem Hladnog rata, onda ono što je bilo neizbježno postaje nemoguće, a ono što se činilo nemogućim – postaje neizbježno. Ja mislim da je povećanje napetosti i povećana aktivnost revizionističkih snaga na zapadnom Balkanu direktna posljedica njihovih očekivanja da će se Amerika povući iz Evrope, da će se Evropska unija raspasti i da će u svim ključnim zemljama Evrope, a naročito u istočnoj Evropi, pobjediti snage nacionalizma i konzervativizma.

Opasni znakovi

Omer Karabeg: U zaključku – da li su sadašnje granice na zapadnom Balkanu definitivne ili su mogućna nova prekrajanja?

Nerzuk Ćurak: Ako se međunarodni poredak i dalje bude razvijao na ključnim premisama Helsinškog samita OSCE-a o nepovredivosti granica i ako liberalna demokracija nastavi svoj povijesni hod, ja mislim da su zemlje zapadnog Balkana sigurne. Ali ako u Francuskoj pobjedi Marin Le Pen, a u Holandiji Gert Vilders, ako Orban učvrsti svoju poziciju i Erduan i Putin nastave da jačaju svoje demokrature, ako na Balkanu prevladaju autokrate, onda su to opasni znakovi koje nikako ne treba podcijeniti. To bi vodilo okončanju Vestfalskog političkog poretka i konstituciji nekog novog svijeta u kojem više ne bismo iščekivali barbare – barbari bi bili tu. U ovom momentu ja ipak mislim da su granice zapadnog Balkana koje su međunarodno priznate – sigurne. Ostaje problem granice između Srbije i Kosova. To može sistemom spojenih posuda napraviti neki problem u regionu, ali moja je procjena da u ovom momentu neće doći do promjene granica na zapadnom Balkanu.

Dejan Jović: Sve ovisi o stabilnosti međunarodnog poretka koji i dalje odlučuje o bitnim stvarima na zapadnom Balkanu. S druge strane, iluzija je očekivati da će nacionalizam nestati i da će ta vrsta alternative evropskoj univerzalističkoj ideologiji – nestati. Znate, odnos između nacionalizma i globalizacije je kao klackalica. Kad imate više integracije, onda imate više želje za separatizmom i obrnuto – ako imate suviše nacionalizma onda imate više želje za integracijom. Ja mislim da će se to nastaviti. Mi ćemo ovakve rasprave vjerojatno moći voditi i za petnaest ili dvadeset godina kao što smo mnoge od problema, o kojima smo u ovom razgovoru pričali, mogli identificirati prije deset ili petnaest godina.

slobodnaevropa.org

RH Saloni Živinice